Crveno Kao Almodovar

:::

Napisala: Ivana Perić

CRVENO KAO ALMODOVAR

Tko još ne zna za Pedra Almodovara? Tko još nije osjetio vrelinu Španjolske, miris Mediterana, zemlju pod prstima, žar ljubavi, nož u leđima? Tko još nije prošetao dolinom nekonvencionalnosti, zaljuljao se na zelenim granama njenih stabala i dignuo pogled ka zapanjujućem suncu? Nadam se da vas nije mnogo takvih, a ako i je – trk u videoteku po neki Almodovarov uradak (kao fini smo i ne downloadamo filmove, sve posuđujemo i kupujemo)!

Almodovar je rođen 1949.godine i zasigurno je jedan od najpoznatijih i najuspješnijih redatelja koje španjolska kinematografija bilježi. Melodrama, jedinstven smisao za humor, kompleksna narativa, jarke boje – prve su asocijacije na Almodovarove filmove. Kroz njegove se filmove uvijek provlače obiteljske teme, on obožava žene i ženama se divi, njegovi likovi čeznu i izgaraju strašću i snagom razjarenih bikova iz Pamplone. Kroz svoje filmove Almodovar nas sukobljava sa raznim stereotipima i oni se ruše, nestaju, osjećate samo tupu bol, kao nakon udarca glavom u zid. Pitate se „zar sam zbilja mogao biti tako glup?“

„Yes, women are stronger than us. They face more directly the problems that confront them, and for that reason they are much more spectacular to talk about. I don’t know why I am more interested in women, because I don’t go to any psychiatrists, and I don’t want to know why.“ Izjavio je jednom prilikom Pedro, a nebrojeno puta filmom potvrdio kako to zaista misli. Fascinirajuće je koliko energije i inspiracije on crpi iz naizgled običnih stvari, običnih ljudi, svakodnevnih života. Kad je bio mali, roditelji su ga poslali u školu u nadi da će postati svećenik, ali on se iskradao i gledao filmove u gradskom kinu, pa ga je tako kino obrazovalo više nego sve škole. Genij u njemu nije mu dao mira i jednostavno je morao uzeti kameru u svoje ruke i – ostalo je povijest. Nije uvijek bilo lako, vremena besparice, sumnje, previranja, najjeftinijih kamera i kratkometražnih filmova bile su samo neke od stanica koje je proputovao na putu do ovoga što je danas – značajno ime na svjetskoj sceni, redatelj kojemu nude da snimi film baš za njih, bez obzira na cijenu. A on previše ne mari za takve stvari, nikad nije snimio remake, nikad nije snimio nastavak nekog filma, nikad mu nije bio bitan box office.

Almodovar je veliki pripovjedač koji bi i od najobičnije priče znao napraviti genijalnu stvar, on crpi ono dubinsko i skriveno iz ljudi i pojava, on izvlači ono za što ni sami nisu bili svjesni da imaju u sebi. On proljeva nijanse žarkocrvene po našim očima, napaja nas strašću, uvlači čežnju u naše pokrete. Vraćaš se iz kina, putuješ doma, putuješ svugdje i svakako, al Almodovar ostaje u tebi.

Mnogi njegovi filmovi sadržavaju i neke autografske elemente, a izdvojiti svakako treba La mala educacion. Film o dvojici muškaraca, Enriqueu i Ignaziu, koji se zbližavaju još kao dječaci u katoličkoj školi u kojoj su neku djecu seksualno iskorištavali svećenici. Jedan od glavnih likova u filmu je redatelj i homoseksualac, baš kao i sam Almodovar. Sam je rekao kako je scenarij za ovaj film pisao deset godina, zasigurno nije bilo lako izložiti sve to, prostrijeti pred gladne oči publike koja ponekad ne zna cijeniti žrtve, publike koja ponekad osuđuje i ne razumije.

La mala educacion, baš kao i svi Almodovarovi filmovi, jednostavno ne može ostaviti gledatelja ravnodušnim. Ili ga volite ili ga mrzite, sredine nema. U filmu se pazi na svaki detalj, bogatstvo i toplina fotografije naprosto oduševljavaju, a borba samih likova sa svijetom i životom toliko vas ponese da gotovo možete osjetiti kako ste unutar njihove kože i srce vam ubrzano kuca. U ovom svom najosobnijem ostvarenju, Almodovar nam nije samo prenio jednu priču, već čitavog sebe, svoja sjećanja, strahove i ljubavi. Onaj gledatelj koji bi takav pothvat odbacio kvalificirajući film kao „gej paradu i osudu Crkve“ nije dostojan ni trunčice Almodovarevog svjetla, ni iskre njegove boje, ni mrvice njegova duha. Veoma je bitno da se oslobodite, da se odvažite, da ne osuđujete unaprijed. Jedino tako možete gledati Almodovara.

Potraga za ljubavlju uvijek ga je gurala kroz filmove, ta neprekidna čežnja ljudskog bića da voli i bude voljeno oblikovala je njegove likove, stvarala ih i uništavala. I nije bilo bitno vrijeme, mjesto i stanje, to ga nikad nije ograničavalo. Tako u filmu Hable con ella Almodovar iznosi priču o dva muškarca koji se sprijatelje dok se brinu za žene koje su u komi. Ljubav prema tim ženama daje im snagu da im svaki dan pričaju, da provode s njima vrijeme, iako su one u  komi i ne reagiraju.  U filmu se isprepleću prošlost, sadašnjost i budućnost, a sama naratva filma vodi nas ka neslućenom završetku. I, kao i uvijek – Almodovar nam izražava koliko je bitno imati vjere, nadati se, pa što god se dogodilo.

Todo sobre mi madre je vjerovatno najdivniji film o jednoj majci ikada napravljen. Možda baš zato što majka nije prikazana kao najidealnije biće na planetu, već kao žena sa svim svojim manama, slabostima, teškim trenutcima, i baš su te karakteristike pojačale dojam snage, volje i ljubavi kakvu može osjećati samo majka prema svom djetetu. Almodovar je ovim filmom napravio svojevrsan hvalospjev svim majkama ovoga svijeta, svakoj bori koju nose, svakoj suzi koju su pustile i riječima koje su znale izići iz usta, makar ih nisu mislile. Film je priča o dječaku koji živi s majkom i silno želi upoznati oca bez kojeg živi čitav život. On vodi dnevnik u kojem piše koliko bi mu to značilo i kako je odrastati bez očinske figure. Nakon što dječak pogine, majka pronađe taj dnevnik i odlučuje poći na put, pronaći oca svog sina, jer osjeća kao da je to nešto što duguje sinu koji joj je značio sve.

To putovanje nije samo putovanje potrage za nekadašnjim ljubavnikom i ocem svog djeteta, već putovanje na kojem preispituje čitav svoj život, sukobljava se sa sjećanjima, gleda u lice samoj sebi, ponekad s gađenjem, ponekad s začuđujućim mirom. U svemu tome njena najveća motivacija je sin kojeg je izgubila na tako nesretan način, sin čiji lik iz nje izvlači snagu i onda kada misli da je odavno potrošila posljednji atom.

Potraga za spolnim identitetom, moć ljubavi, tragične sudbine, jake amocije, strah od odbacivanja, čedne prostitutke, dragi transvestiti, izdaja, osveta, samohrane majke… To je samo dio onoga što nam daruje Almodovar, dio onoga čime nas je obogatio, što nam je pomogao razumijeti, dio onoga čime nas je zadužio zauvijek.

Crvena je odavno prestala biti obična boja. Crvena je postala sinonim za ljubav, a otkad se pojavio Almodovar – crveno je – crveno kao Almodovar.

Ivana Perić

Povezani članci:

1. NJEMAČKA KINEMATOGRAFIJA – Skupljanje Komadića Berlinskog Zida
2. Najbolji romantični filmovi svih vremena! Top 10!
3. POKLONITE IM SE, JER ONI SU NAJVEĆI – SOUTH PARK!
4. Hollywood naplaćuje danak