NJEMAČKA KINEMATOGRAFIJA – Skupljanje Komadića Berlinskog Zida

– Jednom u životu dat ću da me zarobi muškarac hladnog stiska i čeličnog pogleda

Postoji nešto što Nijemce i njemačku kinematografiju razlikuje od ostatka Europe i ostatka svijeta, oni su hladni i pomalo daleki, zamišljeno zagledani u daljinu, tako se barem čini. Njihovi filmovi nisu topli i strastveni poput Almodovarovih, Zambranovih i Zuluetovih koji odišu španjolskom temeperamentnošću, i gore španjolskom vrelinom, njihovi filmovi ne odzvanjaju ljupko poput Fellinijevih koji se onako, talijanski, uvlače u kožu. Nijemcima je potrebno malo više da vas osvoje, potrebno je gledati iza hladnih (poneki bi rekli i oholih) lica, potrebno je zagrebati ispod površine kako bi pronašli toplo srce, i ako ste dovoljno odvažni i usudite se, bit ćete njihovi zauvijek.

Volker Schloendorff

U dodir s Nijemcima došla sam, kao i obično, putem književnosti. Riječ je o knjizi Guntera Grossa „Limeni bubanj“, koja je u posljednje vrijeme ponovno aktualna, pedeset godina nakon objavljivanja. Kako mi je knjiga bila izuzetno zanimljiva, odmah sam ju guglala u želji da saznam je li kojim slučajem snimljen i film, jer sam ipak filmofil i zanima me koliko vjerno film prikazuje knjigu prema kojoj je rađen. Naravno da je postojao i film, režisera Volkera Schlöndorffa, koji je prikazan i prošle godine na Zagreb film festivalu, no sve je to sad manje bitno. Ispričala sam vam ovo samo da bih ukratko objasnila otkud moje zanimanje za njemačku kinematografiju, naročito za novije filmove, tj. filmove snimljene nakon pada Berlinskog zida. Sve je počelo s jednom knjigom, koja je otvorila vrata u meni sasvim nepoznat svijet njemačkih filmskih ostvarenja. Oduvijek sam se više bazirala na mediteranske filmove, tople ljudske priče s mirisom mora, srcem cvrenim poput prezrele rajčice, i strastima koje izluđuju. Voljela sam čak i irske fimove, poput Once koji me oduševio, japanske art filmove, Akira Kurosawu i njegovo „Snimam filmove da bih otkrio zašto ljudi ne mogu biti sretni i zašto ne mogu biti sretni zajedno“, svašta sam voljela i volim, ali Nijemce sam uvijek nekako izbjegavala. Zbilja sam se prevarila, ali sam na vrijeme uvidjela svoju pogrešku i pružila ruku isprike njemačkim filmovima, jer nisam imala pravo suditi o njima, bez da im posvetim makar malo pažnje.

Film „Nirgendwo in Afrika“, snimljen prema istoimenoj knjizi, bavi se pričom židovske obitelji koja uoči drugog svjetskog rata pronađe utočište, ni manje ni više, nego u Keniji. Otac, majka i kćer i vrelina Afrike pod tabanima, zvuči idilično, no prevarili biste se. Majka, navikla na luksuzan život, zabave, proculansko posuđe, večernje haljine, svjetlucave dvorane, fina vina i violine, odjednom se nađe na ugrijanoj zemlji kojoj se ne vidi kraj na obzorju, mora živjeti u drvenoj kućici, svugdje oko nje su prljavi, polugoli ljudi koji ne govore njen jezik i s kojima ne nalazi ništa zajedničko. Ogorčena, često se svađa sa suprugom, onako njemački, oštro, odrješito. Možda sama Afrika ne bi bila toliki problem da nije spoznaje zbog čega su u Africi, da nije misli o onima koji su ostali u Njemačkoj, roditeljima i rodbini koja nije imala mogućnosti emigrirati.

Njemački filmovi nikad ne pršte napetim dijalozima, većinu emocija likovi proživljavaju u sebi, i teško im je pretvoriti emocije u riječi, ne da ne bi znali, već im ponos ne dopušta. Sjećam se scene iz „Lola rennt“, Lola i njen dečko na krevetu, zagrljeni, svjetla prigušena, kao da je preko lampe bačena crvena marama, blage crvene sjene, pita ga Liebst du mir?, ali na njegovo Ja, pitanja ne staju, pita ga zašto je voli, želi da joj objasni zašto je baš ona prava za njega, a on se, onako muški, izvlači, govori joj da ne priča gluposti, i tu razgovor završava. Lola nije dobila odgovor koji je tražila. Film „Lola rennt“ pamtim i po simpatičnim „fotografije“ kadrovima koji na suptilan način govore ljudima koji ste vi licemjerni gadovi. Ljudi koji glume da su fini, pristojni, uglađeni i pošteni, a u svoja četiri zida rade odvratne, iskvarene, nepoštene i zle stvari. Film im se nasmijao u lice, a Lola je protrčala kraj svih njih, ošamarila ih svojom brzinom i pobjegla u neki novi život.

Novi život, nova stvarnost u Berlinu, Njemačkoj i cijeloj Europi dogodila se nakon pada Belinskog zida. Neki nisu mogli vjerovati da se to zaista dogodilo, a neki su te povijesne događaje propustili, poput Alexove majke u „Good bye Lenin“, koja je tada bila u komi. Pomalo melankoličan, lijepo ispričan, s dozom humora i određenog šika, „Good bye Lenin“ je meni definitivno jedan od dražih (njemačkih) filmova. Priča koja govori o tome kako je teško oprostiti se svijetom koji si nekad poznavao i u koji si vjerovao, pomalo idilično, gledao si samo na dobre stvari, a loše praštao i zaboravljao, volio si taj svoj mali svijet, ma k vragu, bio ti je sve. Alex se bojao majci reći sve što se dogodilo dok je bila u komi, i zato je, samo za nju, zadržao komadić nekadašnjeg Berlina u njihova četiri zida, kutak izoliran od svih dramatičnih, uzbudljivih događaja koji su se tada odvijali, kutak mirnoće i spokoja, lišen neizvjesnosti i straha od nepoznatog i novog. Odreći se tog kutka značilo bi odreći se majke, a Alex je svoju majku volio više od starog ili novog Berlina.

Wim Wenders

Kako to obično u životu biva, postoje ljudi koji ostavljaju poseban trag. Njemačka kinematografija ima Wima Wendersa koji je ostavio topli otisak srca, otisak malog čovjeka na velikom platnu. Njegovi filmovi „Der Himmel uber Berlin“ i „In weiter Ferne, so nah!“ sasvim su drugačiji od svih (njemačkih) filmova koje imate priliku vidjeti. Crno- bijeli, inspirirani Rilkeovom poezijom, s anđelima koji promatraju svijet i slušaju ljudske priče, djeluju divno, pomalo su sjetni, mnogo se pitaju i ostavljaju nam mnogo pitanja. Užitak za oči, užitak za srce.

Moram podijeliti i divan citat iz filma koji mi je ostao u sjećanju – When the child was a child, it didn’t know that it was a child, everything was soulful, and all souls were one. Inače me jako smeta kad ljudi kao jedini film o anđelima koji lebde po vrhovima zgrada, šeću se knjižnicama i kreću među ljudima željni njihove pažnje, pamte „City of angels“ Brada Silebrlinga. „City of angels“ je loš američki remake filma „Der Himmel uber Berlin“ koji je poetičan film o ljudskim pričama pretvorio u lošu ljubavnu priču s Nicolasom Cageom i Meg Ryan, tipično američki.

Za kraj sam ostavila komediju „Mostly Martha“. Svi volimo opuštanje uz dobru komediju, a ova to jamči. Simpatičan film za odmak od teških i dubokumnih tema, zabavan bijeg na dva sata, potpuna relaksacija. Film koji je pokazao kako i Nijemci imaju smisla za humor, i kako znaju upakirati ljubavnu priču i humor a da to ne rezultira otrcanom „ala Hollywood“ romantičnom komedijom. Redateljica filma je Sandra Nettelbeck, koja je napisala i scenarij. Kako podosta pratim svjetske redatelje, i vrlo rijetko viđam ženska imena, obraduje me kad vidim film kojim je dirigirala ženska ruka, makar se radilo o „tipično ženskoj“ temi, kao što je slučaj s ovim filmom.

Pružila sam ruku njemačkoj kinematografiji, ruku pomirenja, ruku ljubavi. Sad je ne želim ispustiti. Hladni su, bave se ozbiljnim temama, na njihovim leđima još uvijek se osjeća breme Hitlerove ostavštine i to ih prati kroz brojna filmska ostvarenja, oni još uvijek skupljaju komadiće Berlinskog zida i plaču u tami sobe, kad ih nitko ne gleda.

I baš zato što vam nikad neće pokazati koliko ih boli, i baš zato što to ne žele, zato što skrivaju suze u malenoj bori kraj usana, baš zato vam lome srce lakše od svih drugih.

Ivana Perić

Povezani članci:

1. Najbolji romantični filmovi svih vremena! Top 10!
2. Crveno Kao Almodovar
3. Hollywood naplaćuje danak
4. Što su nama mrtvi ljudi u Kirgistanu?
5. POKLONITE IM SE, JER ONI SU NAJVEĆI – SOUTH PARK!
6. Mediji o blokadi sveučilišta
7. Neka mi ne svane