Zoran Žmirić i nešto najbolnije što je hrvatsko muško moglo napisati (dašak romantike i mokra suza)

Zoran Žmirić je mnogo toga, on je kolumnist, fotograf, filmofil, glazbenik, inovator, ali ako dopustite njegovim knjigama da uđu u vaša srca, uvidjet ćete da je Zoran Žmirić, prije svega – pisac, umjetnik riječima, prokleti pjesnik koji voli, drhti, jauče i cvili. Rođen je, živi i radi u Rijeci, bio je glazbenik u kultnim riječkim rock – skupinama “Laufer” i “Grad”, kolumnist u brojnim časopisima, novinar Novog lista, te suradnik i kolumnist u elektronskim magazinima Monitor, Corner i VIPonline. Glavni je urednik i voditelj najnagrađivanije hrvatske internetske stranice, elektronskog magazina za računalne igre Gamer (http://www.gamer.hr/), te prvog domaćeg filmskog magazina Popcorn (http://www.popcorn.hr/). Meni osobno ono najvažnije i prva asocijacija na Žmirića jesu njegove knjige, a objavio ih je zasada tri, zbirku kolumni Vrijeme koje nam je pojeo Pac-man, zbirku pirpovijetki Kazalište sjena i roman Blockbuster (sve tri knjige su tiskane i na Brailovu pismu). Sve ovo što sam napisala su informacije o Zoranu Žmiriću, pa ipak, osjećam kako vam time nisam ništa rekla, to su tek službene, formalne rečenice kojima se čovjek ne može opisati, koje služe kada pišete molbe za posao, ali kada govorimo o čovjeku samomu, one su, usudila bih se reći – bezvrijedne.

Zoran Žmirić je ogolio hrvatskog muškarca, pokazao ga u nedostojanstvenim i ponižavaujćim situacijama bez imalo krinke, bez imalo uljepšavanja, svjestan da će nas šokirati, svjestan kako možda nikada više nećemo isto gledati na muški rod, svjestan da je macho muškarac samo pojam kojeg nijedan muškarac doista ne utjelovljuje, i pokazao da osim suza koje teku iznutra, kako je to Jergović pisao u svojoj Drugi poljubac Gite Danon, suze mogu teći i izvana, i to na muškarčevom licu, pred svima. Nicolas Fargues je u svom romanu Bila sam iza tebe zaronio u intimu muškarca, u dubine kakve su nam bile ne samo nepoznate već i sasvim nezamislive, i čitajući Žmirićev Blockbuster nisam mogla ne sjetiti se Farguesa. Jedina je razlika što je Fargues “skinuo” sve sa svoga muškarca zbog ljubavi, raskida, ljubomore i romanse, a Žmirić je svoga junaka ogolio pod velom rata, u situacijama u kojima čovjek postaje svjestan svoje smrtnosti, u situacijama u kojima čovjek briše tuđe živote i od njega se očekuje da to radi kao da je riječ o sasvim običnoj sitnici, iskri prljavštine na majici koju streseš jednim pokretom ruke i zaboraviš u sekundi.

Blockbuster je priča o ratu, sasvim slučajno o Domovinskom ratu u Hrvatskoj, jer njena poruka vrijedi za sve ratove koji su se ikad odvijali i koji se odvijaju na ovome svijetu. Priča nije napisana kako bi bilo koga osuđivala ili veličala, u njoj ne postoje “naši” i “njihovi”, svi su tek ljudi uhvaćeni u tragediji i besmislenosti rata, i to najbolje ocrtava uvodna rečenica u knjizi – “Ljudi započinju rat. Rat dovršava ljude.”

To je ono što roman Blockbuster razlikuje od svih drugih priča napisanih o Domovinskom ratu.

Sarajevski Marlboro Miljenka Jergovića prožet je divnom melankolijom priča o svijetu kojeg više nema, ratu koji je taj svijet uzdrmao i uništio, ali u toj knjizi svi likovi su imenovani i znaju se njihova porijekla, i ne možete da vam, nakon što sve pročitate ne bude žao Hanumice, Ive komunista, a da ne prezirete četnike koji su uništili život Salihu F. Na taj način, indirektno i možda nenamjerno, pisac utječe na čitateljeva promišljanja o ratu i stranama koje su ga vodile. Žmirić nije išao u tom smjeru, on je svoju priču ispričao, održavši je intrigantnom do kraja, ubacujući dosjetke o filmovima, tjerajući nas da razmišljamo, ispričao ju je na način da ti srce potone kad pročitaš zadnji odlomak, da zastaneš i pomisliš “k vragu!”, i osjetiš kako će ti suza krenuti niz obraz, ali istovremeno osjetiš kako te nije nimalo briga, jer što je ta obična suza naspram suza koje u sebi nosi glavni lik, na kraju krajeva, ta suza koju pustiš je najmanje što on zaslužuje da mu daš, da podijeliš njegovu patnju barem na trenutak, makar ga se poslije više nikad ne sjetio.

Blockbuster nije postao hrvatski bestseler, ali nisam sigurna koliko bi Žmiriću laskalo da je njegov roman postao bestseler u državi u kojoj su najprodavanije knjige Gola istina Nives Celzijus, i djela ratnika svjetlosti zbog čijeg mi pisanja pada mrak na oči – Paola Coelha. Blockbuster je priča kojom je rečeno sve što se o ratu reći treba, i to je sve što ću vam reći, ostalo prosudite sami, možda sam se prevarila, možda me je, kao dobru djevojku koja vjeruje da može promijeniti lošeg dečka (znate kako to ide), zaslijepila ideja o muškarcu koji igra video igrice i piše o boli intenzivno i lijepo poput nekih davno izgubljenih romantičara, ali izostavljajući pretjeranu kićenost, muškarcu kojeg nije sram suza, i čiju muškost te suze ne umanjuju, baš naprotiv.

Žmirić je oduvijek svojim kolumnama odašiljao poruke drugačije od onih koje su drugi slali, i često ih ljudi nisu znali primiti, nisu ih znali prigrliti, nisu bili sposobni razumijeti. No on se zbog toga nije promijenio, dapače, bivao je još ustrajniji u naumu da svoja razmišljanja iznosi, da širi svoje poruke, i dira ljudske živote, pa makar ih samo usput okrznuo. Često su ga pitali kako uspijeva baviti se tolikim stvarima, otkud mu energija? Na takva pitanja uvijek se samo nasmiješi, jer ljudima još uvijek nije jasno da se zbilja sve stigne ukoliko postoji želja, htjenje, ukoliko postoji ubrzano kolanje krvi u žilama dok radite ono što zbilja volite, ukoliko postoje oni trentuci kada vam kroz glavu prođe “kako je ovo divno” ili “ja sam sretna”. On je čovjek kojemu je najveća podrška njegova supruga, čovjek koji ima dvoje djece (kojima je posvetio knjigu Kazalište sjena), čovjek koji je u životu radio sve i svašta, čovjek koji prošaran svim bojama duginog spektra, i čovjek čije šarenilo često prolazi nezamjećeno. Sjetim se odmah svih pjesnika koji su umrli u bijedi, sjetim se Šimićeve krhkosti, Ujevića i njegovog kaputa, sjetim se stihova Nerudine To the dead poor man – “he was always so badly off, that this is the first time his person is personified”, ma sjetim se i Nikole Tesle, genijalca koji je umro kao siromah, sam u hotelskoj sobi u New Yorku, sjetim se Ljermontova i Junaka našeg doba. A gdje je junak našeg doba?

Pretjerujem, možda pretjerujem, no oduvijek sam bila od onih koji vole jako slano, suviše slatko, papreno ljuto, oduvijek sam voljela intenzivne boli i sreće koje oduzimaju dah i lome osjećaj u udovima, sredina me nije previše zanimala a umjerenost je bila odveć obična, nije ostavljala dojam, gasila se brže od plamena svijeće na kiši.

Govoreći o našem dobu i junacima koje prizivam u očaju, možda bih ih trebala potražiti na internetu, jer internet je brojnim ljudima postao njihov cijeli svijet. Računalna vritualnost postaje sve stvarnija i mješa se s “objektivnom stvarnošću” do granice kada se više ne vide granice. Upravo je zato Žmirić knjigom Kazalište sjena poušao ovisnicima o cyber prostorima ukazati da još uvijek postoji književna, tiskana riječ, da ona može biti zavodljiva i nezaboravna. No isto tako, potrudio se tradicionalnoj književnoj publici pokazati kako zarobljenici ekrana mogu biti osebujne ličnosti, inteligentni ljudi sa smislom za humor, ljudi koji znaju što su emocije, ljubav i strast. Kazalište sjena potvrđuje kako je Žmirić u svom naumu uspio. Nježno i nenametljivo, zamišljala sam kako je svaku priču ispričao državši je kao kap vode na dlanu, pružavši nam je neokaljanu i bistru, kao Exupery svog Malog (za mene najvećeg) princa.

Zanimljivo je što je Žmirić za svaku priču napisao i playlistu pjesama koje bi trebali slušati dok ju čitamo. Poseban je osjećaj čitati o zelenim očima i ljubavi koja se ne vraća dok vam u pozadini svira Tom Petty i Mary Jane’s last dance, i dođete do odlomka u kojem zelenooka ubija i posljednju nadu i kunem se, skoro možete čuti srce kako puca, a do ušiju vam dopire “It was too cold to cry when I woke up alone, I hit the last number, I walked to the road..Last dance with Mary Jane, one more time to kill the pain, I feel summer creepin in and in, tired of this town again”. Kako ipak ne bi sve bilo prebolno, depresivno i tmurno, Žmirić nam kao zadnju pjesmu ostavlja Saved the world today, kako bi unatoč svima tugama, boli, žutim minutama, noževima koji paraju plahte naših života, znali raspoznati iskre sreće koje lebde po našem svemiru, kako bi naučili ispružiti ruke i uhvatiti ih, čuvati ih, cijeniti, milovati i brinuti o njima, grijati ih na ispucalim dlanovima i od njih učinili veliko svjetlo koje će obasjati naše živote čak i onda kada se čini da svjetla nikad nije ni bilo, svjetlo koje će prigrliti naše bore i voljeti naše rane. Mogu osjetiti toplinu na dlanovima dok svira “Hey, hey, I saved the world today..”

Otvorite srce, samo otvorena srca ga možete čitati, jer njega se, kao i sve divne pisce, ne čita, njega se OSJEĆA.

Ivana Perić

Klikni i promoviraj članak na croportal.net

Povezani članci:

1. Pjesnici su čuđenje u svijetu
2. Sjećanje jedne učiteljice